Priče s ruba

petak, 16.03.2012.

Forum.hr - nema pomilovanja




Prije otprilike dvije godine učlanila sam se na Forum.hr zbog sudjelovanja u radu Plave šape - pomaganja napuštenim i bolesnim životinjama.

Ali, kao i svuda, tako i na Plavoj šapi postoje kriteriji za jedne, a drugi kriteriji za druge članove. Neki smiju kukati i žicati lovu i pljuvati druge, drugi smiju samo plaćati i ništa ne smiju pitati, treći se nastoje držati po strani čineći koliko mogu itd. itd.

S vremenom sam shvatila kako trebam otići. Jer, usprotivila sam se sterilizaciji skotne kuje, vađenju živih štenaca iz nje. Nije dovoljno što je kuja ostavljena, nezbrinuta, skotna, trebalo je još skupiti novac za takvu sterilizaciju. Javno sam odbila sudjelovati i - tako je počelo. Zamjerila sam se ženi koja je, navodno, teška srca priznala kako to nevoljko radi, ali radi - znači, skuplja novac na Plavoj šapi za sterilizaciju skotnih i napuštenih mješanki. Uglavnom, ne komentiram teme često, ali ako ih komentiram, ona autoritetom iskusne zaštitarke navali na mene.

Obično osobnim udarcima, poput npr. kako pripadam "sekti praznovjerja i zvijezda", ili se bavim "prizivanjem kojekakvih energija", nekoliko je puta ponovila kako sam "užasno bezobrazna" i sl. Nitko je nije izbrisao.

Sinoć, nakon posljednjeg vrijeđanja, odlučila sam ne odgovoriti i jednostavno se maknuti s Plave šape, odnosno Foruma.

Prespavala sam, probudila se još sigurnija u svoju odluku, napisala e-mail administratoru Foruma s molbom da me izbriše i napisala svoj, tako sam mislila, zadnji post na Plavoj šapi.

Jednostavno sam stavila linkove na ono čime se ja bavim i link na ono čime se ona bavi. Jer, zamislite, žena koja se zalaže za vađenje živih štenaca iz mješanki, istovremeno posjeduje uzgajalište čistokrvnih pasa. Da, stavila sam link na to njezino uzgajalište u kojem, da ironija bude veća, u nazivu stoji riječ magic. Proizlazi li odatle njezina užasnutost "mojim praznovjerjem"? Bilo bi smiješno, da nije tragično.

Pozdravila sam se, najavila odlazak s Foruma i - za nekoliko minuta shvatila kako je moj post izbrisan! Ekspresno!

A u međuvremenu mi je forumski administrator na moj zahtjev za brisanjem nicka odgovorio s tri čudesne riječi: "to ne radimo".

No, da zaključim priču. Pazite što radite i gdje se učlanjujete! Jer - nema pomilovanja!
- 10:17 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 24.01.2012.

Odnosi i ogledala




Svi naši odnosi s drugima samo su ogledalo onog najvažnijeg odnosa - sa samom sobom.

Ovo je rekao netko mudriji od mene. I trebalo mi je puno godina da shvatim istinitost te tvrdnje.

No, nikad nije kasno.
Nikad nije kasno imati sretno djetinjstvosretan
- 18:57 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.11.2011.

Zabrljala sam



Svakog petka od 22 do 23h uređujem i vodim emisiju Zlatni zdenac na TV Plus. I svakog je petka druga tema, ekološka ili duhovna ili s nekog ruba svijeta ili...Imam slobodu izbora, volim tu emisiju i umišljam si kako potičem ljude na razmišljanje.

U svakoj emisiji razgovaram petnaestak minuta s gledateljima o temi o kojoj smo pogledali prilog i koju sam otvorila malim monologom.

Emisija se reprizira srijedom u 16h i sve više shvaćam kako je ljudi, unatoč mojoj sumnjičavosti i nesigurnosti, ipak gledaju.

Posljednjeg petka, u 22. emisiji bavila sam se temom životinja. Jako ih volim. One su bonus našim zemaljskim životima. Napravila sam uvodnu priču o tome imaju li životinje dušu, kamo odlaze nakon smrti, kako nas podučavaju življenju u sadašnjosti, još više odanosti i ljubavi. Pričala sam i o tzv. azilima koji su ubožnice ostavljenih i izranjavanih najboljih prijatelja u kojima se psi ubijaju i prije isteka zakonskog roka, mačke puštaju umrijeti neliječene i sl.

Pričala sam bez ljutnje i mržnje, s ljubavlju prema životu u nama i u njima.

I uvijek, svaki put kad kažem nešto o potrebi zaštite najslabijih među nama, a to su uz djecu, bolesne i stare, upravo one, životinje, javi se netko tko dobaci: "A zašto ne brineš o djeci?" A onda se ja zbunim i opravdavam: "- O, pa ja brinem i o djeci, ne samo svojoj, nego i tuđoj..." I svaki se put naljutim na sebe zbog tog opravdavanja.

Razina svijesti nekog društva mjeri se odnosom prema najslabijima. Razina svijesti našeg društva je toliko niska da većina građana ove zemlje korača pognute glave i pogleda usmjerenog k tlu pod nogama.

A ono im ipak - izmičeno

Uglavnom, javila se žena koja se raspričala o tome kako vlasnici pasa ne čiste za svojim životinjama (složila sam se s njom kako ne smijemo ostavljati pseći drek iza naših šetnji), narugala se ljudima koji se majčinski odnose prema svojim kućnim ljubimcima, čak ih dozivaju "dođi mami" (tu sam komentirala kako ne možemo komentirati što ljudi rade u svojim domovima, mnogi muževi i žene kad postanu roditelji počnu međusobno oslovljavanje sa mama i tata, moš' mislit' kakav im je seks nakon toga, no ovo zadnje nisam reklasretan), dodala je kako joj susjedov pas popiša živicu i ona moli susjeda da to njegov pas više ne radi (tu više nisam znala što reći), možda staviti natpis na živicu, ali to bi značilo da psi moraju naučiti čitati...

Itd. itd. Opet sam bila previše pristojna, zaboravila sam koliko to košta. Ukrala je vrijeme drugim gledateljima, zaustavila sam je tek kad sam na njeno ponavljanje priče o psima i zapišavanju njezine živice rekla: "Tema ove emisije su životinje, a ne vaša živica!", ali šteta je već bila napravljena.

Emisija prekrasnog priloga i teme koja mi je toliko važna, pretvorila se u ljutnju na sebe samu. Opet se nisam izborila za ono što smatram vrijednim: zaštitu života.

Završila sam emisiju i tužna i umorna, telefoni su zvonili, ljudi su zvali i zvali, pisali mi e-mailove moleći me da ubuduće ne dopuštam "takvim primitivkama da pričaju koliko im se priča"...da, zabrljala sam.

Oprostite mi, psi, mačke, magarci, slonovi, dupini...i svi ostali o kojima sam rekla manje od ono malo što se moglo reći u jednosatnoj emisiji.

Oprostite mi, ljudi dobre volje i pogleda uperenog na život oko sebe.

Oprostite mi, sebična gledateljice, što sam vam dopustila da budete zločesti, umjesto da sam iz vas izvukla dobrotu.

Još samo da oprostim sebi. Što prije. Do sljedeće emisije koja je o Zemlji. Ali, brzo nakon nje napravit ću još jednu o životinjama. Nazvat ću je "Životinje, opet".

Evo, već se veselim. Dobro je:)

P.S. Ovo je Borna. Traži dom. Daje ljubav. Ima li negdje neko toplo mjesto da ga izbavi iz vlažnog i hladnog boksa zaprešićke Dubravice?
- 17:05 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 01.11.2011.

Kalendar



Jutros sam okrenula novi list, kao i vi, pretpostavljam. Veliki zidni kalendar od dva dijela, na gornjem polarni medvjed, na donjem kućice s danima.

Bijela ledena podloga ne uspijeva me uvjeriti kako je medvjedu hladno. On ima svoj kaput, odavno mu ga je sašio nebeski Krojač.

Medvjedova je glava mala, guza velika. Tek sada to primjećujem. I to je, vjerojatno, s razlogom. Koje li koristi od glave u ledenom bespuću:)

Volim životinje. Cijelog me života podučavaju, čak i s kalendara.

Volim i ljude, posebno one koji osluškuju svoje unutarnje životinje brinući i poštujući one izvan njih.

I volim priče o ljudima i životinjama. Poput ove: "- U sebi imam dva vuka, jedan je dobar, drugi loš. Koji li će pobijediti?" A mudrac odgovara: "- Onaj kojeg hraniš, dijete."

Uh, idem ponovno razmisliti kojeg vuka hranim.
- 17:40 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 06.09.2011.

Kokodakanje i kukurikanje

...a gdje je kokoš?











Kaže Ingrid Marinović (ili kako se ono još zove): "Kukurikanje je bolje od kokodakanja"!

Ma nemoj? Kad bi Jadranka Kosor ponekad pročitala neku feminističku, mogla bi joj odgovoriti: "Kokot kukuriče, ali kokoš isporučuje robu!"

Uh, što se to sa mnom zbiva, kad očigledno navijam za Jadranku:)
- 13:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 23.08.2011.

Tajna mjesta na Zemlji

Sveto brdo.











Je li moguće kako su neka posebna mjesta na našem planetu obogaćena različitim oblicima, nekad kamenim, nekad drvenim, u stvari energetska žarišta iz kojih ključaju prilike za jačanje polja koje, poput onog magnetnog, okružuje život? I, radi li se, zapravo, o utjecaju na svijest, potpori spoznajnim promjenama, potpomaganju razvoja? Ne znam, tek pretpostavljam da je tako.

Ali, znam da su mnogi narodi prepoznali neka posebna mjesta svojih obitavališta, mjesta koja možemo zvati svetima ili moćnima. Jer, svetost je istovjetna moći.

Neka od tih mjesta su Machu Picchu u Peruu, egipatska Velika piramida, Glastonbury u Engleskoj, planina Kailash u Tibetu, austrijski gradić Halstatt, turski Ararat, Međugorje i dr.

Glastonbury Tor

Dvjestotinjak kilometara zapadno od Londona nalazi se gradić Glastonbury. Povezan je s brojnim mitovima i legendama, još iz davnih vremena. Zajedno s kamenim krugovima Stonehengea i s Aveburyjem predstavlja trokut iz kojeg izlaze velike kružnice prema mnogim svetim središtima svijeta.

U Glastonbury se hodočastilo još prije nekoliko tisuća godina, u vrijeme keltskih svećenika, druida.

Važno gradsko mjesto je Glastonbury Tor. Jedna od legendi tvrdi kako je Tor dom vilinskog kralja. Keltska legenda kaže kako je brdo sveto, a vrh Tora čuva ulaz u podzemni svijet koji je dom njegova gospodara, Gwyna ap Nudda.

Glastonbury se povezuje i s legendama o kralju Arturu, izvanbračnom djetetu koje je odgojio čarobnjak Merlin. Dok je još bio dječak, Artur je uspio osvojiti prijestolje tako što je, nakon što su mnogi jači muškarci odustali, iz kamena izvukao čarobni mač Ekskalibur. Pretpostavlja se kako je Artur bio zakopan južno od Gospine kapele, između dva golema stupa i na velikoj dubini.

Potaknuti glasinama, monasi su na tom mjestu iskopali zemlju, pronašli kovčeg s latinskim natpisom koji potvrđuje kako se radi o ostacima kralja Artura, a za manje kosti koje su našli uz one veće, Arturove, pretpostavilo se da su od kraljice Guinevere.

1278. godine kosti su prebačene u grob ispred oltara glavne crkve. Tamo su ostale sve dok vandalizam nije uništio cijelu crkvu i od onda nitko o njima ništa nije ni čuo ni vidio.

Legenda tvrdi kako je poslije Arturove smrti u ruševine crkve uhvaćen moćan duh. Pojavljuje se u liku crnog viteza, blistavih crvenih očiju koji žudi uništiti sve drevne arturijanske legende, što je ujedno i objašnjenje zašto je gotovo nemoguće ustanoviti pravu istinu.

Hrid ili Tor visok je 170 m i na njemu su vidljivi znakovi urezani ljudskom rukom još u doba neolitika. Te konture, nerazumljive nakon prolaska tisuća godina, označavaju smjer spiralnog labirinta koji okružuje hrid od dna do vrha. Stari mitovi otkrivaju kako su hodočasnici ulazili u labirint i uspinjali se slijedivši radije zamršenu liniju nego onu izravnu. Tako su se na dubljim razinama svijesti usklađivali sa zemaljskim i nebeskim energijama koncentriranim u Toru.

Iako arheolozi takve legende smatraju neutemeljenima, radiestezisti i drugi istraživači, poput Hamisha Millera i Paula Broadhursta tvrde kako je Tor zagonetno povezan sa stotinama neolitskih, keltskih i ranokršćanskih svetih mjesta uzduž južne Engleske.

Miller i Broadhurst ustanovili su kako, u stvari, postoje dvije odvojene i gotovo paralelne energetske linije, dugačke petstotinjak kilometara. Kako većina crkvi smještenih na njima nosi imena Sv. Mihaela ili Sv. Marije, te su energetske staze nazvane Mihaelovim i Marijinim stazama.

Energetske linije starije su od kršćanstva i stoga ih kršćanska imena nedovoljno opisuju. Kod Mihaela se vjerojatno radi o arkanđelu Mihaelu koji se tradicionalno smatra anđelom svjetla, otkrivateljem tajni i vodičem u drugi svijet. Često prikazivan u borbi sa zmajem, arkanđeo Mihael nastavlja mitološku priču o bogovima prije kršćanstva, poput egipatskog Tota, grčkog Hermesa, rimskog Merkura i keltskog Bela. I Merkur i Hermes smatrani su zaštitnicima elementarnih sila duha zemlje, koje se ponekad predstavljaju zmijskim ili zmajevim linijama. Uzduž zmajevih linija nalaze se visoko energizirana mjesta moći – zmijske jame i nastambe zmajeva – iz predpovijesnih mitova. Tisućama godina kasnije, širenjem kršćanstva Evropom, arkanđeo koji mačem ubija zmaja – Mihael – postaje simbolom kršćanskog potiskivanja starih religija.

Slijedivši radiestezijskim istraživanjem linije Mihaela i Marije, Miller i Broadhurst su otkrili kako one odražavaju labirint na svom zavojitom putu k vrhu Tora. Na samom vrhu međusobno se isprepliću ženska, jin ili Marijina energija sa muškom, jang, Mihaelovom energijom u obliku vrča s dvije usne ili kljuna. Tako izgleda kako konfiguracija Marijine energetske linije sadrži falusni Mihaelov toranj, simbolizirajući alkemijsko spajanje univerzalnih suprotnosti.

Tako dolazimo do Svetog Grala. Prema starim vjerovanjima Josip iz Arimateje, Isusov ujak, trgovao je s rudarima britanske zapadne obale. Na jedno od svojih trgovačkih putovanja poveo je dječaka Isusa i zajedno s njim hodočastio u Glastonbury. Godinama kasnije, nakon Raspeća, Josip se u Englesku vratio sam. Iz štapa kojeg je zabo u zemlju, izašlo je korijenje i procvalo u Sveti trn čiji potomci tamo i dalje danas rastu. Na mjestu ispod brda Josip je sagradio malu crkvu za koju se vjeruje kako je prvi temelj kršćanstva u Britaniji.

Iz Svete zemlje donio je sa sobom vrč korišten na Posljednjoj večeri u kojeg je sakupio Isusovu krv koja je kapala s križa. Taj nasvetiji predmet, nazvan Svetim Gralom, zakopan je zajedno s Josipovim tijelom na brdu Kalež, koje se nalazi između Tora i samostana.

Kuglice obojanog svjetla

Još jedna od tajni Glastonburyja su neobične kuglice obojenog svjetla, koje često viđaju u spiralnom kruženju oko Tora. 1970. godine mjesni policajac izvijestio je kako je vidio osam jajolikih predmeta “boje tamnog kestena, lebdeći u formaciji iznad brda”, a 1980. godine viđeno je “nekoliko zelenih i svijetloljubičastih svjetala kako lebde iznad tornja, neke manje, neke veće, do veličine lopti za plažu ili nogometnih lopti”.

Na kraju, razmišljajući o Glastonburyju, teško je sa sigurnošću reći da li je najsvetija krv ovog svijeta zaista zakopana tamo ili se radi tek o legendi. Ali, ono u što sam sve sigurnija to je da su legende, mitovi i folklor jedina prava povijest ljudskog roda. Pogađate – zato što ih nisu pisali pojedinci, još manje – pobjednici.

(Objavljeno u 1. broju Plavog planeta - magazina svjesnosti, 2005. godine)

- 15:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 12.08.2011.

Dom je odakle polazimo

Lijep, a možda i sretan dom...











U pješčanim brdima Malija živi pleme Dogona, njih svega oko tristo tisuća, čiji pripadnici sami sebe nazivaju strancima. Kasnih 40-tih prošlog stoljeća njihovi su svećenici šokirali dva francuska antropologa ispričavši im istinu o domu s kojeg dolaze. Taj je dom zvijezda Sirijus, gotovo devet svjetlosnih godina udaljena od Zemlje. Svećenici su tvrdili kako je Sirijus u stvari dvojni ili binarni sustav u kojem osim njega postoji još jedna zvijezda, nevidljiva ljudskom oku. Sve su začinili izjavom kako je toj zvijezdi za ophodnju oko Sirijusa potrebno punih 50 godina, kako je malena i jako teška i kreće se još i oko vlastite osi.

Ispostavilo se kako je sve istina, ali najzanimljivije je to da je Sirijusova družica, imenovana Sirijusom B, prvi puta fotografirana 1970. godine. Vjerovanje Dogona, s druge je strane staro tisućama godina. Pleme ovu drugu, malu zvijezdu, taj tzv. Sirijus B, naziva Po Tolo, tolo je zvijezda, a po je ime najsićušnije sjemenke koja im je poznata. No, ima još: Dogoni tvrde kako postoji i treća zvijezda u sustavu Sirijusa, nazivaju je Emme Ya i veća je i sjajnija od Sirijusa B, a zajedno s njim okreće se oko Sirijusa. Do danas nije potvrđeno postojanje te treće zvijezde.

Dakle, Dogoni znaju odakle dolaze – sa Sirijusa! Stih T.S. Eliota tvrdi kako je dom mjesto s kojeg polazimo. Kamo? U vlastiti život, pretpostavljam.

Hercegovački kamen, zajedno s duhanom nanizanim za sušenje i čarolijom crnostrika na podnevom osunčanom kamenu, dom je mojih roditelja. A onda su došli u Zagreb i napravili daleko manje sunčano i kameno, ali otrovnije od duhana i zmijskog ugriza, mjesto od kojeg sam pošla.

Tako to biva: ponekad se izgubimo u gradnji. No, ne rastužuje me više ta njihova izgubljenost, u međuvremenu sam doznala kako je nemoguće stvoriti dom izvan sebe. Točnije, kad sagradiš u sebi dom, on se polako počinje širiti, osvajati okolni prostor zajedno s onima koji ga već naseljuju svojim vlastitim domovima. Tako nastaje svijet: milijarde domova različitih vrsta, ljudskih i neljudskih, ali svih podjednako životinjski nesigurnih, usmjerenih ponajprije na vlastiti opstanak, udružuje se u veliki dom – Zemlju.

Da, Eliot pogađa bit doma: odakle polazimo. Ovako sklona vjerovati da smo svi na ovom planetu posijani iz svemira, moj dom počinje rasti i širiti se na okolne planete, pa druga sunca i njihove sustave, susjedne i manje susjedne galaksije s njihovim zvijezdama (uključujući i Sirijus, naravno). I raste li, raste, taj dom kojeg dijelimo s tko zna kime još. Smijem li tako reći: tko zna kime? Vjerojatno ne. Jer, Netko zna tko su nam susjedi. Taj Netko koji je i te susjede sijao po zvijezdama i planetima, nedužan i čist poput djeteta koje se igra u pijesku. Zrnca života na rubu morske haljine. Uostalom, more je maternica, onaj dom koji nas hrani sigurnošću i ljubavlju tijekom devet mjeseci pripreme za svijet kojem dolazimo.

Od svih izgubljenih domova po kojima sam rasla na unutra, ne znajući da to treba činiti obrnuto – iznutra prema vani – najviše pamtim dom ispod Tahijevog grada, ispod ruševina u kojima je nekoć smišljao zločine jedan od najvećih nasilnika ovih prostora. Barem ga takvim bilježe zapisivači vremena. U tom Tahijevom domu, u šumi uokolo njegovih nesrećom i vremenom podjednako izgriženih zidina, boravila sam nekoliko godina. Šuma je bila pričljiva, a uskoro sam doznala kako je i Sava brbljivica. Bučna željeznička pruga vijugala je prema maglovito bogatom zapadu čije pravo ime još nisam znala. Tu, u tom domu ispod Tahijevog, svoje sam dječje nesreće slagala kao hrušteve u kutije šibica. S knjigom u jednoj, grančicom u drugoj i žutom kujicom oko nogu, lutala sam podsusedskom šumom koju je tko zna koliko očajnih muškaraca i žena proklelo u feudalnom vremenu. Tada još nisam znala da je nesreća bolest, zaraza koja se širi svojim vlastitim virusima. Tek puno godina kasnije – u četrdesetima – otkrila sam kako je lijek u meni, poput svih ostalih na ovom planetu rođena sam s njim. Zdravlje je u onom dijelu nas koji zauvijek ostaje dijete: čisto, razigrano, iskreno, Božje. Ili, ako vam se više sviđa: svemirsko. Mali alien koji je pronašao svoj dom.

Kuća u kojoj smo živjeli na tom trokutu Sava-željeznička pruga-ruševne zidine Tahijevog grada, na svojim je prozorima imala rešetke. Još uvijek se ponosim svojom tadašnjom vještinom provlačenja kroz njih. Bio je to jedan poseban okret tijelom, tankim i slabašnim, tijelom koje će kasnije uspjeti sagraditi svoj dom. Ponekad bi me netko ugledao dok to činim, dok se izvlačim iz svog doma zaraženog nesrećom. I tada bi samo začuđen pogled slučajnog prolaznika ostao na ulici. Ja bih, s knjigom, grančicom i žutom kujicom, već bila negdje blizu starog Tahijevog doma.

Puno godina kasnije spoznala sam važnost zemljopisa, snagu pripadanja nekom teritoriju. Nisam znala da i ljudi, baš onako pseći, obilježavaju mjesto koje smatraju svojim. Ne shvaćajući, naravno, da su tim obilježavanjem oni postali imovinom mjesta. Nikad nije obrnuto.

Jesam li, ovako vjerna brojnim prošlim životima i ne samo na ovom planetu, živjela negdje blizu – vremenski i prostorno - ovog feudalnog silnika, pa sam tako spretno iz svoje nesreće stalno bježala u njegovu? Još nisam doznala odgovor na ovo pitanje. Čak, štoviše, odgovor mi je prestao biti važnim, pitanje uvijek sadrži sve odgovore.

No, da dovršim priču o domu. Dugo sam ga gradila. U sebi. I u kućama i stanovima u koje sam se useljavala i iz kojih sam izlazila sve bogatija stvarima koje sam za sobom ostavljala. Opet sam blizu Save. Ali, nema hrušteva, a i Tahi je ostao negdje uzvodno, zagledan u onaj isti magloviti i lažljivi zapad. I dok sam rasla u dom koji jesam, životinje su me podučavale, hrabrile, štitile. Pokazivale mi kako je lako biti sretan. Svi moji psi, mačke, koze, zečevi, svi ti čupavi majstori opraštanja, svi oni su strpljivo lutali sa mnom znajući kako je dom kojeg tražim već u meni.

I tako sam konačno našla mjesto odakle polazim. Danas je moj dom spojen s domom prekrasne bijele kujice i sad smo obje u jednom. I baš kao što su mačji snovi puni miševa, naši su puni zelenih livada, valovima raspjevanih morskih obala, potoka koji poskakuju, šuma koje govore i voćnjaka koji pjevaju.

Znam da i danas neka djeca žive po prizemnicama čiji prozori imaju rešetke i čije zatvore može otvoriti samo svjetlost. Znam da i danas neka djeca slažu svoje nesreće kao hrušteve u kutije. Ako ih poznajete, poklonite im barem jednu četveronožnu radost, žutu, bijelu, smeđu, crnu ili šarenu vrtirepku, koja će ih zaraziti virusom radosti. Životinje su bonus našim zemaljskim životima. One su sretan dom u našem domu.

- 22:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.06.2011.

Pseće razumijevanje

Ovaj pas je bio ničiji i nije postao ni moj.











Moj pas progoni poštare.
Misli da su krivi

što nitko mi ne piše.


(Objavljeno u zbirci Kockanje)
- 14:02 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 24.05.2011.

Čekajući poštara

Leptiri...




ISAAC BASHEVIS SINGER
(1902-1991)





“Nisam postao vegetarijancem zbog svog zdravlja, već zbog zdravlja pilića.”

Još od svojih prvih priča o vješticama, demonima i bludnicama, nastalih u Varšavi dok je radio kao korektor za magazin u vlasništvu brata Joshue (i samog romanopisca), Isaac Bashevis Singer je znao da se o normalnosti može puno više naučiti iz neobičnih događaja nego iz običnih. Rođen 1904. godine kao drugi sin hasidskog rabina i ništa manje pobožne majke, rabinove kćeri, umjesto igračkama igrao se snovima i vizijama. Iz malog židovskog sela Leoncina obitelj seli u Varšavu. Kako se pretpostavljalo da će i sam postati rabinom, Isaac se obrazuje na tradicionalan židovski način, upoznajući se sa židovskim zakonom kroz hebrejske i aramejske tekstove. Ipak, odustaje od toga, napuštajući učilište i prehranjuje se podučavajući hebrejski jezik. 1923. godine ponovno je u Varšavi gdje se prihvaća uredničkog posla za bratov magazin.

Svoj prvi roman, napisan u retoričkom stilu koji oponaša srednjevjekovne knjige i kronike na jidišu, Singer objavljuje u Poljskoj 1932. godine. Priča se zasniva na događajima oko lažnog mesije iz 17. stoljeća, kojima se Singer ponovno vraća tridesetak godina kasnije romanom Rob, u kojem opisuje ljubavnu priču između muškarca Židova i žene druge vjere. “Dobar pisac uvijek je samo pripovjedač, a ne znanstvenik niti spasitelj čovječanstva”, rekao je jednom odgovarajući na pitanje zašto stalno istražuje ulogu vjere u životima svojih likova mučenih strašću, magijom, asketizmom.

Godine 1935, spašavajući se od antisemitizma, ostavlja svoju prvu ženu Rachel i sina Israela i odlazi u Sjedinjene Države. Žena i sin najprije se nastanjuju u Moskvi, ali nešto kasnije odlaze u Palestinu. 1940. godine Singer se ženi Almom, židovskom izbjeglicom iz Njemačke koja je bila udata kad ju je upoznao, ali se uskoro razvela zbog njega. 1943. postaje američkim državljaninom i desetak godina kasnije pojavljuje se prva zbirka njegovih priča na engleskom jeziku, prevedena i kod nas pod naslovom Gimpel luda.

Iako su Singerove knjige najpoznatije u svojim engleskim verzijama, sve ih je napisao na jidišu. Tako je 1964. godine postao jedinim članom Američke akademije koji nije pisao na engleskom jeziku. Upotrebu jidiša obrazlagao je time “...što jidiš sadrži vitamine koje nema nijedan drugi jezik”.

I mada je u Ameriku stigao zajedno s bratom Joshuom, Singeru Drugi svjetski rat uzima majku i drugog brata u Varšavi, a 1944. godine u New Yorku Joshua umire od infarkta. Ostaje samo sestra Esther, također spisateljica.

U njegove najpoznatije knjige ulaze Obitelj Moskatovih, Čarobnjak iz Lublina, Neprijatelji: ljubavna priča, Strasti i Rob. Singer je zainteresiran za sudbinu društva kojeg opisuje, ali mnogo su snažnije čarolije i spiritualne istine koje pronalazi naoko skrivene svakodnevnom životu. “Pisac može pokrenuti um, ali ga ne može usmjeriti. Vrijeme mijenja stvari, Bog mijenja stvari, diktatori mijenjaju stvari, ali pisci ne mogu promijeniti ništa."

Iz njegovih pripovijetki izranjaju čudesni likovi, iako su to oni isti za kojima se ne bismo okrenuli na ulici. Jer, Singer je taj koji u njima pronalazi čudo, Singer je ono unutarnje čuđenje koje se prenosi na čitatelja. Zato tako volimo čitati njegove knjige, one nam pružaju nadu da su i naši životi bogati i neobični, a ne onako sivi kako nam se činilo prije susreta sa Singerom.

Ideja pakla, koja se provlači kroz mnoge Singerove priče, nije nimalo smiješna, kakvom se čini u početku. On, naime, tvrdi: “Lako je moguće da je Pakao sačinjen od žudnji. Griješnici se ne prže na krevetima od čavala, nego sjede u udobnim foteljama i razapinju se od žudnje. - Za kim? - Za onima koje su ostavili na zemlji.” Ili, kako kaže na jednom drugom mjestu: “...griješnici u geheni (židovski simbol pakla) leže na ležajima od čavala čekajući poštu.”

Ali završimo ovu priču o čovjeku kojeg je svijet 1978. godine nagradio Nobelovom nagradom za ono što je napisao, odlomkom iz knjige Mladić u potrazi za ljubavlju, u kojoj je on, Isaac Bashevis Singer, glavni junak i u kojoj iskreno i otvoreno govori o svojim ljubavima i paničnom hvatanju za svaki mogući užitak koji bi mogao proći kraj njega neiskorišten; o svojim snovima i traganjima za vjerom i Bogom, istinom i - strašću. Strast je jedna od Singerovih tema, strast kao oružje opstanka, strast kao mogućnost nastavljanja, unatoč prirodnim zakonima. U teškim godinama varšavske mladosti postavljao je teška pitanja. Budući da ga već dvadesetak godina nema na ovom svijetu, vrlo je vjerojatno doznao odgovore na svoja brojna pitanja.

(Iz knjige Skice za književne portrete)
- 17:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 11.05.2011.

Paket oprosta i radosti

Oprost i radost.











U tuzlanski azil za pse komunalno poduzeće je dopremilo otrovanu vodu. Stotinjak od ukupno petsto pasa u nekoliko je sljedećih sati umrlo. Da, meni životinje umiru. Ugibaju zločinci. A oni su među nama, ljudima.

Onaj koji je otrovao vodu tuzlanskih pasa jednog će dana na nebesku livadu. I neće tamo biti sam. I neće tamo biti otrovan. I nijedan ga nebeski pas neće ugristi. Ali on će znati što je učinio. I ako na Nebu ima suza, plakat će. A psi će mahati svojim repovima, nudeći mu oprost jer nitko tako brzo i tako dobro ne oprašta poput zlostavljanog četveronošca, bilo to napušteno štene, zapaljena kujica, mačka odrezanog repa ili izvađenog oka, zec iskasapljenih pahuljastih ušiju.

Samo ih pogledajte, te četveronožne ljubavi izbačene iz nekog crvenog automobila npr, kako trče veseleći se svakom sljedećem crvenom automobilu, a ovaj prolazi i prolazi i prolazi - i ne znajući da će jednom i on i njegov vozač na nebesku livadu. A tamo nema boli, samo repovi i - oprost.

Zašto mora biti tako? Zašto ljudska vrsta tako sporo uči ljubav? Zašto još uvijek ne razumijemo kako ne postoji samoća, odvojenost, kako smo svi zaista povezani, umreženi u mrežu života i da sve boli i povrede koje nanosimo drugima - nanijeli smo sebi?

Vjerojatno će netko reći: a što je s ljudima? Zašto ne pišeš o njima, o njihovim bolima, o tome kako su prevareni, napušteni, bolesni, izgubljeni u svemiru laži i zloće? Zato jer ljudi znaju pisati. Zato jer ljudi sami povređuju sebe. Zato jer među ljudima žive kanibali iz užitka, životinje će pojesti pripadnika vlastite vrste samo kad se radi o preživljavanju, opstanku. Čovjek nanosi bol jer uživa u njemu.

Da, zato pišem o životinjama. Jer ih još uvijek ne znam voljeti onako nesebično kao što one vole mene. I zato što nisu krive za boli koje ih sustižu. I jer znaju ono što je nama, ljudima, tek naučiti: oprost i radost. To dvoje uvijek dolazi u paketu.

Isprobajte.
- 11:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #